Naime, 21. rujna obilježava se Svjetski dan mira. I mi smo taj dan htjeli obilježiti u našim školama. Puštanjem balona s porukama mira. Učenici su vrijedno na papirićima slagali svoje želje i poruke. Prijateljstva i mira. Željeli su ih poslati. Kamo? Posvuda. Kome? Svima. Možda ih budu dobili oni najodgovorniji. Za mir.

Zato smo tog 21. rujna u prohladno i burovito jutro krenuli put Učke. Autobusom. I dok smo tamo stigli, i dok smo punili bijele, jer je bijela simbol mira, crvene, jer je crvena simbol ljubavi, zelena jer je zelena priroda, žute, jer je sunce žuto, balone, i sunce je došlo s ovu stranu Učke. I vjetar se smirio. Zapravo, bilo ga je upravo onoliko koliko nam je trebalo da da našim balonima, punjenim helijem, „vjetar u leđa“.

Na proplanku Male Učke, djeca okupljena, zbijena kao u grudu ispružili su obje ruke, a povrh njihovih glava baloni. Rekli smo već bijeli, crveni, zeleni, žuti. U plesu koji je vodio lagani povjetarac. Nestrpljivost. Djeca su samo čekala znak. Za puštanje. I onda … Baloni s porukama. Put neba. Baloni bijeli, crveni, zeleni, žuti. Na plavoj podlozi. Na nebu.

Sve dječje glave bile su podignute, pogledi pratili lagani let balona. Cijelo se nebo, ili nam se tako zbog ushićenja činilo, prekrilo našim balonima. Bijelim, crvenim, zelenim, žutim. S porukama. U isto vrijeme kada su baloni poletjeli s Male Učke, pustili su ih i učenici ostali u svojim školama u Čepiću, Kršanu, Šušnjevici, Potpićnu, Pićnu, Tupljaku i Sv. Katarini.

Imali smo još jedan razlog dolaska na Učku. Posjetili smo ovce, njihove pašnjake, pastire. Tako smo započeli put niti prema našem projektu „Naše niti“. Ali, sada nećemo o tome. Rad na projektu trajat će puno. Cijelu školsku godinu. (Davorka Vadanjel)