Na 5. literarnom natječaju u organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Labin, a u povodu tjedna Crvenog križa, naša učenica Nina Maria Laginja nagrađena je prvim mjestom za svoju dirljivu, ali "na sreću" izmišljenu priču.

Između  6 radova u kategoriji viših razreda ocjenjivačka komisija u sastavu Sonja Brezac, Malvina Mileta i Morin Hukić izabrale su baš priču naše osmašice.  Čestitke Nini i mentorici !

Pročitajte ....

Boje Crvenoga križa - bijela i crvena

Još jedna svađa. Izjurila sam iz kuće i udarila vratima tako da su se prozori zatresli. Roditelji su vikali za mnom. Nisam se zaustavljala, trčala sam koliko sam mogla. Bila sam bijesna. Svega mi je bilo dosta. Već godinu dana nije prošao ni jedan dan bez svađe, vike, plača, nekog navodnog mirenja, pa opet svađe.

U glavi mi je tutnjalo i odzvanjale su mamine riječi: „Ti si bila samo pogreška!”". Oči su mi bile zamagljene od suza. Ulične lampe osvjetljavale su ulicu. Zvijezda nije bilo, tamni oblaci prekrili su nebo. Pogledala sam oko sebe. Veća sam otišla daleko od svoje kuće, ulice, roditelja. Ono što bi trebalo predstavljati toplinu i radost, meni je predstavljalo hladnoću, gnjev i tugu.

U blizini je bio kolodvor i srećom, a možda i nesrećom, imala sam dovoljno novaca za kartu. Desetak minuta kasnije, bez velikog razmišljanja, sjela sam u vlak.

Probudila me sirena vlaka. Pogledala sam kroz prozor… Bilo je jutro, padala je gusta kiša. Vlak se još uvijek kretao.

Odjednom se začula gotovo nepodnošljiva buka, škripanje koje mi je paralo uši. Jedan grozan udarac, komadići stakla u mojoj kosi, krv na licu… Počela sam vrištati. Vlak je sletio s tračnica i našla sam se na podu. Oko mene kaos, sve sam vidjela kroz maglu, zvukovi su postali tek daleki šumovi… Mrak.

Ne znam koliko sam bila bez svijesti, nekoliko minuta ili nekoliko sati. Vidjela sam obrise ljudi koji su trčali kraj mene. Osjećala sam se grozno, i jedino što sam željela bilo je otići kući. Koliko god sam mrzila naše svađe, toliko sam voljela svoju obitelj. Nisam se mogla micati. Bolio me svaki djelić tijela. Pokušala sam okrenuti glavu prema glasovima koje sam čula… Nisam dobro vidjela ljude koji su mi pomagali, ali dobro sam vidjela boje - bijelu i crvenu…

Odvezli su me u bolnicu gdje su me čekali roditelji. Nismo trebali ništa govoriti. Plakali smo i ja i mama i tata.

Mjesec dana kasnije, odlučila sam se pridružiti Crvenom križu.

Nina Maria Laginja

8.raz. - OŠ „I.G.Kovačić” Čepić

Mentorica: Dijana Franković