Ususret Danu škole objavljujemo intervju s Elis Gobo – čakavskom dušom koja svojim stihovima čuva ljepotu i baštinu, predložen za Državnu razinu Lidrana 2026., a obavila ga je naša učenica 8. razreda Eleni Fable nakon književnog susreta u školi. Pročitajte:
RAZGOVOR S ELIS GOBO, NAGRAĐIVANOM DIJALEKTALNOM PJESNIKINJOM, ČIJA JE MISIJA OČUVANJE ISTARSKE TRADICIJE I NJENO PRENOŠENJE NA NOVE GENERACIJE
Elis Gobo – čakavska duša koja svojim stihovima čuva ljepotu i baštinu
U potrazi za čakavskom besedom, pozvali smo u našu školu, OŠ Ivan Goran Kovačić – Čepić, nagrađivanu dijalektalnu pjesnikinju Elis Gobo, laureatkinju prošlogodišnjeg literarnog natječaja Ca je ča u Labinu i dobitnicu mnogih drugih književnih nagrada. Ova svestrana Pićanka, magistrica kroatistike i kulture i turizma, danas je zaposlena kao direktorica općinske tvrtke Arsiana d.o.o. za turizam i očuvanje kulturne baštine Općine Raša. Aktivnosti koje provodi u rudniku Raša naziva „Kova experience“, dovele su je do brojnih nagrada. Danas živi u Labinu sa suprugom i četverogodišnjim sinom. Kako se i sama volim okušati u pisanju dijalektalne poezije, njezin dolazak u školu me dodatno inspirirao na stvaranje poezije i sudjelovanje na natječaju Ca je ča koji je i za mene završio uspješno osvajanjem treće nagrade.
„Ti se pred semi sučeš, ki more tako?“
Kako ste se i kada počeli baviti pisanjem?
Pisanjem sam se počela baviti krajem osnovne škole, u pubertetu, kada sam prvi put počela dublje propitivati temeljna životna pitanja: smisao života, pravdu i nepravdu, uspjeh, iskrenost u prijateljstvu, ljubav i slične teme. Stoga su prve pjesme koje sam napisala bile misaone tematike.
Čuli smo na susretu Vaše pjesme prepune emocija, koja su najčešća iskustva i teme, inspiracija za novu pjesmu?
Moje su pjesme odraz moga unutarnjeg svijeta, a tematski ih najčešće dijelim u tri smjera. Pišem misaone pjesme prožete nostalgijom i čežnjom za prošlim vremenima; pišem o samome životu onakvom kakav on jest. Zatim su tu ljubavne pjesme, u kojima istražujem cijeli spektar emocija – od prve zaljubljenosti i vatrene strasti do bolnih ljubavnih brodoloma i rastanaka. Naposljetku, iznimno su mi važne rodoljubne pjesme posvećene mom Pićnu, mjestu moga odrastanja i zasnivanja obitelji. U njima oživljavam uspomene na svog pradjeda, rudara Viktora, sjećanja na običaje koji se polako zaboravljaju i oživljavam motive iz usmenih predaja moje bake. Sve to zapravo čini život, ali filtrirano kroz glas koji se ne boji ogoljenosti i koji ima hrabrosti suočiti se sa samim sobom. Ponekad mislim da moje pjesme znaju o meni više nego što ja sama sebi dopuštam priznati. Kada mi je kolegica po peru, Marija Ribarić, posvetila stihove: ‘Ti se pred semi sučeš, ki more tako?’, kao da je izrekla ono što godinama osjećam, a rijetko izgovaram – da se u svojoj poeziji doista ogoljujem do kože, do same istine koju ponekad pokušavam sakriti i od same sebe.
Pjesma traži mene – baš onakvu kakva jesam u svojim najtamnijim i najsvjetlijim trenucima.
Imate li uzore među istarskim pjesnicima?
Istra je veliki bazen kvalitetnih pjesnika i od svojih kolega mogu puno naučiti. Uzori su mi svi pjesnici koji pišu žanrovski istu vrstu poezije poput moje, koji su hrabri ogoliti svoju intimu, vrsni su interpretatori svoje poezije i znaju je prenijeti publici. Ima ih mnogo u Istri koji zadovoljavaju sve kriterije koje sam navela.
Kako mladi danas reagiraju na Vašu poeziju?
Žalosti me što u Istri nema više autora mlađe generacije, pa sam nerijetko najmlađa na pjesničkim susretima. Mladi koji su me čuli na nekom od nastupa, vjerujem, zbog generacijske bliskosti mogu se poistovjetiti sa mnom jer ih zasigurno dotakne pokoja zajednička misao. I vi ste mi srce ugrijali kad sam čula vaše pjesme s „Ca je ča“ nakon našeg susreta.
Jezik više za znati
Što mislite, na koji bismo način, osim poezijom, mogli očuvati kulturnu baštinu?
Istarska kulturna baština vrlo je širok pojam, a uključuje način življenja, običaje, priče, ples i glazbu, gastronomiju i drugo. Najbolji način njezina čuvanja jest življenje i njegovanje tradicijskog načina života, prenošenje na mlađe naraštaje te javna prezentacija i promocija.
Koje biste svoje pjesme posebno izdvojili i zašto?
To je kao da majku pitate koje joj je dijete najdraže. Spomenut ću one koje su stručniji od mene procijenili vrijednima i nagradili: „Prvo nego si zavajka nesto“ (1. mjesto na Ca je ča) i „Da se je mene pitalo“ (2. mjesto na natječaju Ingrid Krušić Maretić).
Što biste poručili mladima koji se srame ili ne žele govoriti dijalektom?
Sve polazi od kuće. Važno je da roditelji razumiju važnost govorenja na lokalnom idiomu. Zahvalna sam svojim nonetima (posebno noni koja me čuvala do predškole) i roditeljima što su to razumjeli i sa mnom kod kuće govorili na idiomu. Važno je da roditelji djeci objasne da to nije nikakva sramota, nego „jezik“ više za znati. U službenim situacijama, naravno, služit ćemo se standardnim jezikom i usvajati ga cjeloživotno jer ga nikada ne možemo dovoljno naučiti.
Kako vidite budućnost istarskih dijalekata?
Budućnost istarskih dijalekata ovisi isključivo o nama. Svi smo mi jedna kapljica koja gradi slap i sve ovisi o tome koliko će nas govoriti svojim lokalnim idiomom. Nestajanjem govornika nestaju i istarski dijalekti.
Poezija kao „isprika“ za putovanje
Radite li trenutačno na novim projektima vezanima za poeziju ili kulturnu baštinu?
Od listopada 2025. radim na relativno novom projektu Pjesnici u Kovarskoj kući, zajedno s raškim pjesnikom Teodorom Gobom i TZO-om Raša. Taj me projekt iznimno veseli jer sam spojila dvije svoje velike ljubavi: organizaciju kulturnih događanja i dijalektalnu poeziju. Želja mi je da projekt raste tako da okuplja sve više pjesnika svih generacija te da ga publika i mediji rado prate.
Postoji li neki projekt na koji ste posebno ponosni i zašto?
Nastupi doma u Istri i druženje s istarskim pjesnicima pune mi srce i baterije. Međutim, raduje me i kada mi je poezija „isprika“ za putovanje izvan Istre. Zahvalna sam organizatorima koji me već godinama pozivaju na pjesnička događanja u Zadru, na otoke Ugljan, Rab i Dugi otok, a ove sam godine prvi put nastupila i u Rešetarima u Slavoniji.
Nakon našeg susreta, dobili ste dvije važne nagrade, na memorijalu “Ingrid Krušić
Maretić“ i nagradu “Joja Ricov” za 2026. godinu, jesu li i zašto nagrade pjesniku
važne?
Primiti nagrade, koje nose imena tako važnih književnika kao što su Ingrid i Joja, za mene predstavlja veliku sreću i ponos. Ove nagrade su mi ogroman motiv da pišem i dalje na način da ću u svaku svoju pjesmu i dalje davati cijelo svoje srce. Ne pišem samo zato da bih napisala pjesmu, nego i da bih sačuvala besede moje none i osjećaje od zaborava. To što su stručnjaci odlučili da su moji stihovi dobri, daje mi snagu i radost da nastavim istraživati koliko je naša riječ zapravo moćna
Eleni Fable, učenica 8. razreda
Mentorica: Romina Miletić
Na fotografiji dijalektalna književnica Elis Gobo sa učenicima 8. razreda, Eleni Fable i Matthiasom Brajuha
