U današnje vrijeme integracije djece s posebnim potrebama u redovnu nastavu ovakvo druženje pridonosi razvoju i njegovanju empatije i tolerancije, prihvaćanju različitosti te jačanju dječjeg samopouzdanja. Integracija djece s posebnim potrebama u redovnu nastavu učenicima ove škole  nije strana iz razloga što našu školu pohađa  djevojčica s  razvojno- pervazivnim poremećajem. Učenica je lijepo prihvaćena od ostalih učenika i rado joj pomažu, ali i ona pomaže njima u učenju da je bit života njegovanje različitosti i prihvaćanje te različitosti. Uz pomoć svog asistenta u nastavi i ona je sudjelovala u tom projektu. Svojom jedinstvenošću postala je dijelom socijalne interakcije sudionika.

Ideja za takvom vrstom projekta nastala je na početku školske godine pri planiranju Školskog preventivnog programa kada se ukazala potreba da se s učenicima viših razreda razvije međusobno prisniji odnos u razrednom okruženju te  za razvijanjem potrebe svakog pojedinog učenika u socijalnoj interakciji u različitim životnim okruženjima. Smatra se da većina učenika automatizmom svladava osnovne socijalne i komunikacijske vještine, no,  u današnje vrijeme velikog utjecaja medija  u porastu su nepoželjni oblici ponašanja i poljuljano samopouzdanje i samopoštovanje učenika. Radom u radionicama s naglaskom na razvijanje i jačanje  takvih vještina i ponašanja izravno se utječe na osnaživanje učeničkih  daljnjih samostalnih djelovanja.

U timskom ozračju pedagoginja, likovnjakinja te knjižničarka škole kreirale su u dogovoru sa stručnim osobljem centra koji raspolažu posebnim stručnim znanjima u vezi s ponašanjem i razvojem štićenika preciznu konkretnu radionicu koja je imala zadatak uključiti učenike škole u suradničko učenje sa štićenicima centra. Kako od strane drugih postoji specifičnost u prihvaćanju učenja i svladavanju odgojno- obrazovnih ciljeva, osnovica za planiranje bila je priča. S obzirom da nas priče prate od najranijeg djetinjstva, a dobrom pričom možemo ne samo usmjeriti pažnju na neki problem već i na moguća rješenja za koje nismo znali da su nam poznata otvorili smo si nove mogućnosti. Kako bi bila djelotvorna, priča je trebala opisivati situaciju iz perspektive učenika. Inspirirani prekrasnim  jesenskim krajolikom krenuli smo u sastavljanje. Shvatili smo da pregršt boja, zvukova i taktilnih jesenskih promjena pružaju velike mogućnosti za artikulaciju radionice takvog tipa. Pri odabiru priče vodili smo računa o mogućnostima uključivanja učenika u rad, raznim promjenama i novim postupcima u percepciji svakog učenika, nepredvidivost ponašanja u novim situacijama. Pedagoginja, likovnjakinja te knjižničarka su se prema  osobnim afinitetima izrazile pri planiranju i izvođenju te je tako pedagoginja preuzela ulogu pripovjedača- animatora, likovnjakinja je svojim osebujnim idejama za estetskim vrijednostima izrazila kreativnost u likovnom izražaju učenika , a knjižničarka se je dala u potragu za jesenskom pričom i zvukovima jeseni. Na kraju je pronađena autorska  priča prerasla u sasvim novi uradak.  

Prije same realizacije pristupilo se poučavanju i upoznavanju  učenika drugačijim potrebama ponašanja i funkcioniranja štićenika u novoj sredini .

Učenici su bili podijeljeni u četiri grupe, tj,. kućice kako smo ih nazvali. Kućice su bile  sastavljene od jednog ili dvoje štićenika centra te od dvoje/ troje učenika škole. Djeca su najprije slušala pripovjedača, a potom ih je on animirao da pokretom oponašaju određene jesenske promjene poput kišnih kapi, zvukove vjetra, bure,  šuštanja lišća, dolaska sunca.  Istovremeno su se i likovno izražavali flomasterima u grupnim crtežima te su tako nastali raznobojni slikoviti prikazi jesenskih tema.  Iskoristili smo i blagodati informatičkih tehnologija te smo pronašli poticajne jesenske zvukove na internetu kako bismo pojačali dojam jesenskih veduta. A duga  se na nebu pojavljuje nakon kiše. Pa da. Nakon kiše i sunca crtali smo dugine boje- crvena, narančasta, žuta, zelena, …

Gosti su se u školi osjećali ugodno i sretno, a u  to nas je najviše uvjerio osmijeh na licima ove drage i tople djece. Vrijeme je uz glazbu, ples, druženje i uzajamno pomaganje prolazilo munjevitom brzinom. Prostor škole odisao je toplinom i zajedništvom.

Štićenici Centra i učenici ove škole izmijenili su i prigodne poklone. Susret je završio prigodnim domjenkom i pozivom štićenika Centra da ih posjetimo. Taj poziv zasigurno nećemo odbiti!

  Kažu da život dobra čovjeka čine bezimena i  nezapamćena djela dobrote i ljubavi – ovo je svakako jedno od njih.