preskoči na sadržaj
Vijesti

Završnica 13. Literarnog natječaja na temu Crvenog križa - Svi su pobjednici

Naši su učenici sudjelovali na  ovogodišnjem, 13. Literarnom natječaju Gradskog društva Crvenog križa Labin za učenike osnovnih škola Labinštine. Pobjednici su svi koji su sudjelovali, a to je 27 učenika viših razreda i 31 učenik nižih razreda ili ukupno 58 učenika iz osam osnovnih škola Labinštine. Vijest o tome Gradsko društvo Crvenog križa Labin objavilo je 15. svibnja na svojim mrežnim stranicama. Učenici su slali radove na tri teme: „Sve će biti u redu“, „Karantena mi je otkrila što je važno“ i „Najviše mi nedostaje …“. Stručnu komisiju za ocjenjivanje činile su Suzana Mušković, Sonja Brezac i Božica Višković. U koordinaciji Andree Latifović stihove su čitali Elin Franković, Matija Sinožić, Nicole Sinožić i Lucija Miletić, a video je režirala i montirala Rea Žigant. Svi sudionici, tj. pobjednici dobivaju diplome i knjigu „Budimo humani“, a druženje u povodu natječaja pričekat će epidemiološki povoljnije uvjete i najvjerojatnije će biti održano na otvorenom.

Na linku pogledajte video objave rezultata, a u OPŠIRNIJE pročitajte radove naših učenika.

VIDEO - Objava rezultata 13. Literarnog natječaja na temu Crvenog križa

Izvor vijesti: Radio Labin


                                                    Sve će biti u redu

U karanteni mi je muka, ne mogu više. Priznajem, fali mi škola… Ljeto je propalo, svi festivali, rođendani, kampovi, putovanja… Sjedim tako i razmišljam o svemu; o virusu, školi, prijateljima… O svemu! Žao mi je sviju, ne samo mene. Pomislila sam na ljeto i skoro zaplakala, ali nisam, jer svima je tako… Pomislim u sebi: „Sve će biti u redu“. Situacija je potresna, ali budimo pozitivni, jer će sve biti u redu… U karanteni, zapravo, izolaciji, ne radim ništa. Muka mi je od svega! Gubim živce. Zašto? Jednostavno ne mogu prestati misliti na ljeto… Ok, smiri se, sve će biti u redu…

                                                              Ana Franković, 5.r.

 

SE ĆE BIT DOBRO

Ma ča nas je to trefilo,

odjedanput je prišlo,

a si ga imamo stroh.

Ta vrah nas je va kuće zapra,

da nanke sunca ne vidimo.

Si smo mislili da će ta karantenta

brzo pasat i nismo to

previše serijo zeli.

A glejte sada, kamo je to šlo…

Dnevi pasivaju, a školu i preteli

I dalje ne moren vidit.

Ma znote ča?

Somi smo si krivi.

Nismo znali čuvat ono ča imamo

To nan je senjol da se malo frmomo

I pogledamo okoli sebe.

Da propensomo ki smo i ča delamo,

Da više ne hitamo škovace po boški

I da budemo bolji jeni prema drugima.

Na kraju sejno se šperon da će ta karantena brzo finit

I da ću moć opet preteli vidit.

Šperon se da se će bit dobro.

 

                                         Leana Rade, 5.r.

                             

  SVE  ĆE  BITI  U  REDU

Svakoga dana sunce je sjalo,

sada kao da je i to stalo.

Ljudi su svijetom putovali,

ali sada su i oni prestali.

Jedino laste bezbrižno lete,

u svoja gnijezda kao uvijek dolete.

 

Školsko je zvono prestalo zvoniti

i mi smo u školu prestali dolaziti.

Teška smo srca prihvatili promjene,

ali kažu, treba slušati nadređene.

 

Bit će... sve će biti u redu,

opet ćemo s prijateljima sjesti

na ulicama ljude sresti

i reći im: Vjerujte svijetu!

Sve će biti u najboljem redu.

                   

                                    Karla Levak, 8.r.

 

Sve će biti u redu

Kao grom iz vedra neba

proširio se glas:

„Korona se širi,

ostani doma, za sebe i za nas!“

Maske za lice kupovali su ljudi,

nesavjesno i bez razmišljanja,

ne mareći za druge.

Nisu mislili da postoji osoba neka,

Koja je bolesna i kojoj nema lijeka.

Toj osobi maska možda i potrebnija je bila,

ali ljudi često za druge nemaju „stila“.

Sada nasmijan budi.

Za svačije dobro - ostanite doma, ljudi!

Ruke stalno peri,

nemoj biti u društvu osobe druge,

molim te, sada se saberi,

za sebe, ali i za druge.

Svakoj nevolji dođe kraj,

doći će i ovoj.

Svi ćemo biti nasmijani tada,

sada hrabro i bez jada.

 

Kada ovo završi,

prvo do bake i djeda poteci,

prijatelje čvrsto zagrli i pozdravi.

Budi savjestan,

da i ti budeš primjer svojoj djeci.

                   

                                     Lana Stepančić, 8.r.

 

Karantena mi je otkrila što je važno

Ovo vrijeme, vrijeme malo drugačije 

od onog na koje sam navikla, otvorilo mi je oči,

pokazalo što je zapravo u životu važno.

Jesu li to novac, velike kuće?

Ne, nisu, to je obitelj koja je kraj tebe, ona je pravo bogatstvo.

Jesu li to skupe sitnice i nakit?

Ne, nisu, puno važniji od toga prijatelji su, pravi prijatelji.

Jesu li to razna putovanja i skupe jahte?

Ne, nisu jer i to je nebitno ako nemamo ljubavi i zdravlja.

Shvatih da je u životu jako važno

imati prijatelja, obitelj, zdravlja i ljubavi,

da je sve ostalo manje važno

da se bez ostalog nekako i može,

ali bez ovih jako bitnih stvari ne može!

Važne su!!

                               Nataly Krajcar, 8.r.

 

 

                         NAJVIŠE MI NEDOSTAJE

 

Prije otprilike dva mjeseca započeli smo se pribojavati nevidljivog neprijatelja, koji se iznenada pojavio u kineskom gradu Wuhanu.

Dok sam o tom neprijatelju, zvanom Koronavirus, slušao i gledao svakodnevno na TV, nisam ni mogao zamisliti šta će nam on vrlo brzo napraviti od života. Vijesti su bile loše, ali obzirom da su na TV uglavnom loše vijesti, nisam im pridavao veliku važnost. Mislio sam da su to loše stvari, koje se nažalost događaju, tamo daleko, tamo nekome…

Svakim danom situacija je postajala sve ozbiljnija, o tom nevidljivom opasnom neprijatelju razgovaralo se sve više, učitelji u školi, moji roditelji, naši prijatelji, bio sam zbunjen.

Tako je bilo sve do onog „petka trinaestog“ mjeseca ožujka, kada više nismo mogli ići u školu.

Najprije sam bio oduševljen, super, nema škole, slijedi odmor, mislio sam, nije moglo bolje.

Vrlo brzo moje oduševljenje je nestalo, kao mjehur od sapunice.

Prestali su i nogometni treninzi, zatvorile su se trgovine, kafići, zabranjena su okupljanja, druženja, moji roditelji više nisu odlazili na posao, autobusi više nisu vozili, avioni nisu letjeli, stao je život, stao je svijet.

Svi smo sada u nekom virtualnom svijetu. školu pratimo od kuće, roditelji rade od kuće, tako viđamo i komuniciramo s rodbinom i prijateljima. Nekako smo se snašli, osmislili i organizirali život na drugi način. Shvatio sam puno toga, naučio samo puno iz ove situacije, iz ove „životne škole“.

Pronašao sa neke druge stvari u kojima sada uživam, one su uvijek bile tu, samo ih ja nikada nisam primjećivao, nisam znao da postoje.

Ali, ima puno toga što mi nedostaje iz onog „ranijeg života“. Ponajprije mi nedostaje onaj osjećaj slobode koji sam prije imao.

Nedostaju mi moji prijatelji, nogomet, škola, pa čak i onaj, opet petak, kada samo imali blok sati hrvatskog jezika, matematike i engleskog jezika.  Priželjkujem da sve opet bude kao prije, jer naizgled sve je isto, a opet nije.

Žao mi je da nismo bili na tako dugo iščekivanom izletu u Dubrovnik, nismo posjetili Vukovar, Grad Heroj, nisam bio na nogometnom turniru u Sarajevu. Propušteno je tako mnogo predivnih trenutaka.

Sada se još nadam da ćemo se vratiti još malo u školske klupe, da nam ovo osnovnoškolsko obrazovanje neće biti tako naprasno prekinuto, da ćemo se bar moći oprostiti jedni od drugih, od naših profesora, naše škole. 

Osjećam se kao da je taj zločesti nevidljivi neprijatelj počupao i ukrao zadnje stranice naše najdraže knjige.

Nadam se da ćemo ih uspjeti skupiti i vratiti na njihovo mjesto, makar oštećene, one će svejedno ispričati svoju priču do kraja, naravno sa sretnim završetkom, jer takve volimo najviše.

                                                       Nikola Terković, 8.r.

 

Nedostaje mi

 

Sad kad sam doma nedostaju mi škola,

prijatelji i pucanje na dva gola.

Nedostaje mi igra, nedostaje mi ples,

odlazak na natjecanja i nogometni dres.

Nedostaju mi nona, nono, bratići

i njihove šale.

Sad kad smo doma u vrijeme korone

Sve je online nema više škole.

Sve je nešto čudno, pravila su nova,

Drži razmak, masku stavi, rukavice pripremi,

Samo to nam je u glavi!

Eleni Fable, 2.r.

 

Sve će biti u redu

Ja volim biti doma jer ne volim baš školu i zato jer ima puno teških zadataka. Volio bi da ima manje zadaće. Kad nemam puno, onda riješim brže i mogu se igrati dulje pa sam sretan. Sviđalo mi se kad učiteljica pošalje kvizove ili kad me pusti da tipkam na laptopu. Ni sad mi se ne da pisati ali moram zbog mame jer me ona gnjavi oko toga.  Meni je ustvari dobro u izolaciji jer poštujem pravila. Mislim da bi to i drugi trebali raditi. Ne brinem jer moj tata kaže da će sve biti u redu. Obično je u pravu.

                                                     Damian Runko, 2.r.

 

SVE ĆE BITI U REDU

 

SVI MI GOVORE

SVE ĆE BITI U REDU

BAŠ SVAKI DAN,

BILO JUTRO ILI TONEM U SAN.

 

NE ZNAM ZAŠTO,

JER VIDIM DA JE SVE U REDU.

I TO U NAJBOLJEM REDU.

 

MAMA KUHA SVAKI DAN,

TATA JE POČEO

POSPREMATI STAN.

NA OKUPU SMO SVI

LJUBAVI NAM NE FALI.

 

ZNAM DA JE NEKI VIRUS

UZEO MAHA,

ALI TREBA OSTATI DOMA

I NEMA STRAHA.

Leona Mart, 1. r.



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Administrator   datum: 18. 5. 2020.

Tražilica

Kalendar
« Studeni 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji


Oglasna ploča
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: 400

E-dnevnik

Priloženi dokumenti:
Upute za ucenike i roditelje.pdf


Škola za život

Korisni linkovi

Obrazovanje


Korisni linkovi
Mediji
 • Glas Istre
 • Radio Labin
 • Labinstina
 • LC Labin
 • 5portal Labin

Ostalo


Brojač posjeta
Ispis statistike od 7. 9. 2017.

Ukupno: 66802
Ovaj mjesec: 1538
Ovaj tjedan: 420
Danas: 37

Arhiva dokumenata
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: 400

Virtualna knjižnica

Virtualna knjižnica Čepić

Virtualna školska knjižnica nastala je za vrijeme trajanja nastave na daljinu kao podrška učenicima, učiteljima, stručnim suradnicima i roditeljima.




preskoči na navigaciju